"Nakon tople okrepljujuće juhice, uvaženi domaćini Tuzlacima dijele upitnike u kojima odgovaraju na pitanje u kojem gradu Evropske unije žele živjeti, u kojoj evropskoj firmi žele raditi i za kakvu platu, te upisuju imena svojih ukućana po koje će EU poslati avion na tuzlanski aerodrom, kako bi se što prije otpočelo sa procesom spajanja porodica"
Preskočimo za trenutak vrlo bitno pitanje - ko je očajne i gladne ljude, uposlenike propalih tuzlanskih firmi, ubijedio da će odlazak iz BiH riješiti njihove probleme i zamislimo nemoguće:
"Oko dvjesto uposlenika uništenih tuzlanskih firmi stižu na granicu u Orašju, a tamo ih nasmijani i oduševljeni čekaju predsjednik i premijer Hrvatske, te delegacija Evropske unije. Nakon dobrodošlice i smještanja promrzlih radnika u hotelu u Županji, sastaju se u restoranu na večeri kako bi evidentirali želje obespravljenih Bosanaca iz Tuzle.
Nakon tople okrepljujuće juhice, uvaženi domaćini Tuzlacima dijele upitnike u kojima odgovaraju na pitanje u kojem gradu Evropske unije žele živjeti, u kojoj evropskoj firmi žele raditi i za kakvu platu, te upisuju imena svojih ukućana po koje će EU poslati avion na tuzlanski aerodrom, kako bi se što prije otpočelo sa procesom spajanja porodica."
Mentalna higijena - spaljivanje iluzija
Lako je maštati o lijepim stvarima, svi to radimo svakodnevno. Nadamo se dobitku na bingu ili sportskoj kladionici, a šanse su nam jednako realne koliko i dobijanje posla u Elektroprivredi ili BH Telecomu.
Uposlenici uništenih tuzlanskih firmi su odavno prevareni ljudi. Načini na koje su izgubili svoja radna mjesta su različiti, ali je epilog isti. Firme su privatizovane, radnici i država su prodali svoje dionice novim vlasnicima, koji su u pravilu imali kratkoročne planove sa istovjetnim ishodom. Platiš malo, opljačkaš što možeš, a radnike prepustiš korumpiranom sistemu i sporom, neefikasnom pravosuđu.
Uzaludni protesti koje godinama održavaju ispred pravosudnih institucija u Tuzli od nekad vrijednih radnika stvorili su ljude bez nade, a beznadežnim ljudima najlakše je manipulirati. Dovoljno je dati im tračak nade. Ako to nismo naučili prije, od februara nam je to svima jasno.
Prateći za život neophodan tračak nade u bolje sutra koji im je pružio još uvijek nepoznati manipulator tuđom nesrećom, očajni Tuzlaci krenuli su u emigrantsku avanturu koja za uspjeh ima jednake šanse, koliko i da na vrbi rodi grožđe.
Jedino što radnici mogu dobiti su uništene jedine cipele i žuljevi na nogama. Pješačenjem iznurena tijela i životnim standardom oslabljeni imuniteti mogli bi stvoriti zdravstvene probleme ljudima koji nemaju zdravstveno osiguranje, niti novac da se liječe.
Kuda plovi ova barka?
Javna uprava više nije u stanju brinuti ni o ljudima koji trenutno plaćaju njen rad, a kamoli pronaći rješenja za "stare probleme", te je teško zamisliti da BiH politički subjekti, za koje je glasalo manje od polovine glasača, mogu formirati vlast koja će donijeti istinske promjene.
To je naša demokratska stvarnost. Uvijek smo kroz istoriju bivali žrtve oportunista koji bi se brzo i dobro snalazili prilikom svake društvene promjene, mijenjajući uvjerenja, religije i nacionalna opredjeljenja isto kao što to i danas rade dok se bore za lukrativne fotelje u Domu naroda.
Ipak iz svih ovih političko-medijskih muševera valja nam izvući i neke zaključke.
Za promjene u društvu neophodan je angažman velikog broja ljudi. Zato je bitno da nas što više puše u ista jedra, ne bi li ova naša barka izašla iz opasne bure i uplovila u mirne, društveno pravednije vode.
Avanturisti čije su aktivnosti podržane stranim novcem i interesima su također jako bitni, sve dok u jedra pušu sa iste strane.
Oni koji se bešćutno poigravaju sa sudbinom gladnih i obespravljenih, računajući na opšte nezadovoljstvo građana, neće se zaustaviti na ovome. Trebamo očekivati nove sulude "spontane" akcije u kojima se traži BiH Mohamed Bouazizi, kao katalizator društvenih promjena.
Naravno da su društvene promjene prijeko potrebne, još juče. Društvo smo koje je toliko zaglibilo u korupciju da je teško povjerovati da se u korov zarasla zemlja može očistiti bez vatre.
I dok gotovo cijela zemlja, zajedno sa preostalih 99.300 nezaposlenih građana TK koji slučajno ili namjerno opet nisu u centru ničije pažnje, uživo prati jedan od najbesmislenijih pokušaja emigracije, jedino što nam preostaje je reći:
"Svaka čast momci, ko god ovo vodi!"
"Oko dvjesto uposlenika uništenih tuzlanskih firmi stižu na granicu u Orašju, a tamo ih nasmijani i oduševljeni čekaju predsjednik i premijer Hrvatske, te delegacija Evropske unije. Nakon dobrodošlice i smještanja promrzlih radnika u hotelu u Županji, sastaju se u restoranu na večeri kako bi evidentirali želje obespravljenih Bosanaca iz Tuzle.
Nakon tople okrepljujuće juhice, uvaženi domaćini Tuzlacima dijele upitnike u kojima odgovaraju na pitanje u kojem gradu Evropske unije žele živjeti, u kojoj evropskoj firmi žele raditi i za kakvu platu, te upisuju imena svojih ukućana po koje će EU poslati avion na tuzlanski aerodrom, kako bi se što prije otpočelo sa procesom spajanja porodica."
Mentalna higijena - spaljivanje iluzija
Lako je maštati o lijepim stvarima, svi to radimo svakodnevno. Nadamo se dobitku na bingu ili sportskoj kladionici, a šanse su nam jednako realne koliko i dobijanje posla u Elektroprivredi ili BH Telecomu.
Uposlenici uništenih tuzlanskih firmi su odavno prevareni ljudi. Načini na koje su izgubili svoja radna mjesta su različiti, ali je epilog isti. Firme su privatizovane, radnici i država su prodali svoje dionice novim vlasnicima, koji su u pravilu imali kratkoročne planove sa istovjetnim ishodom. Platiš malo, opljačkaš što možeš, a radnike prepustiš korumpiranom sistemu i sporom, neefikasnom pravosuđu.
Uzaludni protesti koje godinama održavaju ispred pravosudnih institucija u Tuzli od nekad vrijednih radnika stvorili su ljude bez nade, a beznadežnim ljudima najlakše je manipulirati. Dovoljno je dati im tračak nade. Ako to nismo naučili prije, od februara nam je to svima jasno.
Prateći za život neophodan tračak nade u bolje sutra koji im je pružio još uvijek nepoznati manipulator tuđom nesrećom, očajni Tuzlaci krenuli su u emigrantsku avanturu koja za uspjeh ima jednake šanse, koliko i da na vrbi rodi grožđe.
Jedino što radnici mogu dobiti su uništene jedine cipele i žuljevi na nogama. Pješačenjem iznurena tijela i životnim standardom oslabljeni imuniteti mogli bi stvoriti zdravstvene probleme ljudima koji nemaju zdravstveno osiguranje, niti novac da se liječe.
Kuda plovi ova barka?
Javna uprava više nije u stanju brinuti ni o ljudima koji trenutno plaćaju njen rad, a kamoli pronaći rješenja za "stare probleme", te je teško zamisliti da BiH politički subjekti, za koje je glasalo manje od polovine glasača, mogu formirati vlast koja će donijeti istinske promjene.
To je naša demokratska stvarnost. Uvijek smo kroz istoriju bivali žrtve oportunista koji bi se brzo i dobro snalazili prilikom svake društvene promjene, mijenjajući uvjerenja, religije i nacionalna opredjeljenja isto kao što to i danas rade dok se bore za lukrativne fotelje u Domu naroda.
Ipak iz svih ovih političko-medijskih muševera valja nam izvući i neke zaključke.
Za promjene u društvu neophodan je angažman velikog broja ljudi. Zato je bitno da nas što više puše u ista jedra, ne bi li ova naša barka izašla iz opasne bure i uplovila u mirne, društveno pravednije vode.
Avanturisti čije su aktivnosti podržane stranim novcem i interesima su također jako bitni, sve dok u jedra pušu sa iste strane.
Oni koji se bešćutno poigravaju sa sudbinom gladnih i obespravljenih, računajući na opšte nezadovoljstvo građana, neće se zaustaviti na ovome. Trebamo očekivati nove sulude "spontane" akcije u kojima se traži BiH Mohamed Bouazizi, kao katalizator društvenih promjena.
Naravno da su društvene promjene prijeko potrebne, još juče. Društvo smo koje je toliko zaglibilo u korupciju da je teško povjerovati da se u korov zarasla zemlja može očistiti bez vatre.
I dok gotovo cijela zemlja, zajedno sa preostalih 99.300 nezaposlenih građana TK koji slučajno ili namjerno opet nisu u centru ničije pažnje, uživo prati jedan od najbesmislenijih pokušaja emigracije, jedino što nam preostaje je reći:
"Svaka čast momci, ko god ovo vodi!"
Izvor:FrontSlobode
0 komentari:
Objavi komentar